



| U MOJO CLUBU.... |
| U godini kada Srbijom krstare gomile gluposti i kiča, a provincijski duh poistovećuje se sa centralnim dogadjajima i aktuelno se otvaraju palanački fensi kafići sa produženim ekspresom i skraćenom svešću, nimalo slučajno u starom delu grada, na Carini u Nemanjinoj ulici na dan Hendriksove smrti 18.09.2003 na svetlost dana osvanjava klub pod žestokim rok nazivom MOJO koji je pored kafane i predstavništvo Udruženja ljubitelja ritma roka i bluza Vox Experience. |

| Održivost i smisao postojanja Mojo kluba:
Nije pitanje gde možeš putovati već koga dovesti i šta učiniti za svoj grad. U pustarama megalopolisa ljudi ne osećaju krvotok grada, svakog dana radjaju se i nestaju najveći geniji i hoštapleri, a iz provincije dolaze u prestonice i prave svoje umetničke pijedastale zauvek zaboravljajući svoje korene postaju pokondireni i iskompleksirani... MOJO je komora i predkomora roka i bluza. Pre izvesnog vremena kada se govorilo da je rok mrtav, ovde se dešava čudesna reinkarnacija i bez mnogo reklame ili tome slično, ljudi su u vazduhu osetili zvuk, mesto i promenu i jednostavno doplovili u ovaj prijatni zaliv harmonije i nikada ga nisu napustili. ![]() Jutro u Mojo klubu: Zidovi isparavaju... Šmit (Vlasnik kluba) uključuje mirišljavi štapić i prostor ispunjava kvalitetnim zvukom. Kuva se prva jutarnja umornom radniku na pauzi svog posla, svraćaju komšije na prijatnu reč, učenici sa velikog odmora, razmenjuju se priče o gitaristi ili pevači iz ovog, onog ili našeg benda, cirkulišu kroz kafanu radnici, umetnici, slučajni prolaznici, urbani ili jednostavni ljudi... Večernji časovi u Moju: ...... zatvorena vrata iza kojih probija smeh pomešan sa virtuoznim majstorijama Malmstina, Hendriksa, Kleptona ..... Nemoguće je ne svratiti.... Bar iz znatiželje ili zadovoljenja potreba čula sluha. |
| Live svirka u Moju: Najava stoji par dana na vratima a vest se brzo širi u malim gradovima.... I evo ga vikend i svirka... kroz maglu dima montira se oprema, namešta ozvučenje. Posetioci i svirači zajedno pripremaju teren za rok gozbu. Štimuju se gitare i krigle piva do pola i od pola pune i zalivaju se sve priče provincijskog života. A onda kreće American woman... I ljubavnice izlaze iz oklopa svojih ljubavnika, počinju laganim pokretima svih zglobova glumci, pesnici, radnici... Svi od reda ma kom socijalnom statusu pripadali izjednačuju se pred odličnom svirkom... do ranih jutarnjih časova. |
| O književnim večerima u Moju: Jedini preostali trag autentične ideje kafane su - pesnici. Uzajamno kafana i poezija stimulišu jedna drugu i najlakše i najbezbednije sreću se sa životom. Pesnicima treba kontakt sa životom i istovremeno zaštita od njega. I jedno i drugo optimalno se nalaze u kafani. Njihova neobičnost se tu uklapa u običan život... U našoj kafani održana su do danas tri susreta ove vrste pod nazivom: Poezija u noći, Veče urbane poetične dekontaminacije i Reč o reči... Danas je ostalo vrlo malo pesnika, a još manje pesničkih kafana, gotovo nijedna. Ima vina, ima duha... ali sve je manje kafana a kada njih nema... Čega sve nema? U mojo klubu smo pelcerovali onaj boemski duh Užičkih kafana I primila se poezija. Neguje se rok I bluz I uzvraća se ritam po kome pulsiraju najrazličitiji posetioci ljubitelji ritma roka I bluza. ...a o radu mladjih Mojovaca tokom leta 2004. Na projektu video performansa "Jesus hrist superstar" nekom drugom prilikom (u zavisnosti od posetioca sajta) ili možda nikada... |

| Svaka duša ima svoju kafanu, svaki lutajući duh smiri se u njoj...
A ako nema kafana čega sve nema?
Autor teksta: Mitrović Ana |

